Autor Tema: Glad i sitost kao rezultat djelovanja hormona  (Posjeta: 2269 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Jeronim

  • Administrator
  • Stariji član
  • *****
  • Postova: 478
  • Ocijenite: +0/-0
  • Spol: Muški
    • Profil
    • Centar zdrave prehrane
Glad i sitost kao rezultat djelovanja hormona
« u: 28.05.2013., Utorak, 23:48:25 »
Smatram ovo jednim od važnijih tekstova pa ga prenosim s teme
Forum » Glavna kategorija » ZDRAVSTVENI PROBLEMI » Glad

Pošto sam na ovoj temi ( http://goo.gl/rF5A9 ) već dosta govorio o klopki masnoće kao glavnom razlogu zašto je nekim ljudima teško smršaviti možda da dodam samo par natuknica. Nakon toga ću progovoriti i o osjećaju gladi odnosno sitosti i kako na njih djeluju određeni hormoni te kako tim uz napomenu da zonom fino možemo regulirate sve njih. Jasno je da nije isto držati se dijete s reduciranom količinom kalorija kad pri tome ne osjećate glad za razliku ako ste stalno gladni. Tekstovi koje prenosim su iz knjige koju pripremam:

JOŠ MALO O KLOPKI MASNOĆE


Pogled na debljanje iz perspektive klopke masnoće pruža radikalno novi pogled na krizu pretilosti. On je važan jer se procjenjuje da 75% vaše sposobnosti da se debljate potječe od vaših gena. Ne možete promijeniti svoje gene ali ih možete svojom prehranom aktivirati ili zakočiti. To je razlog zašto snižavanje nivoa inzulina u krvi može umanjiti djelotvornost genetski uvjetovane klopke masnoće. Nažalost, povećana konzumacija rafiniranih ugljikohidrata u prošlih trideset godina je povećala učinkovitost klopke masnoće kod osoba koje joj genetski naginju.

Liječenje pretilosti se ne postiže praksom "jedite manje i vježbajte više" već snižavanjem razine inzulina koja je posljedica prehrane, čime se više pohranjenih masnoća može otpuštati u svrhu veće proizvodnje ATP-a. Tek tada možete jesti manje i vježbati više.

Prejedanje kod pretilih osoba samo je njihov način zaobilaženja problema kojeg stvara genetski inducirana klopka masnoće. Njihovo prejedanje nije glavni razlog njihove pretilosti, već je prije popratna pojava međudjelovanja njihove genetike i povišene razine inzulina koji je posljedica njihove prehrane.

Osobe s klopkom masnoće trebaju stalno držati razinu inzulina dovoljno nisko da smanje ometanje klopke masnoća u otpuštanju pohranjenih masnoća iz masnih stanica radi proizvodnje potrebne količine ATP-a. Istovremeno razina inzulina ne smije pasti prenisko da time nivo glukoze padne ispod koncentracije koja mozgu omogućava dovoljno energije za proizvodnju potrebne količine ATP-a u mozgu. Drugim riječima, trebate inzulin držati unutar određenih granica (zone).

Razumijevanje kako adipozno tkivo može zarobiti konzumirane kalorije u masnim stanicama samo je polovica priče o tome zašto se debljamo. Drugi dio priče leži u hormonalnim promjenama koje su posljedica povećane razine toksične masnoće u mozgu.

GLAD i SITOST

Kad je riječ o prejedanju, još uvijek znamo vrlo malo o onome što se događa na molekularnoj razini. Ono što znamo je da postoje dva snažna biološka nagona koji moraju biti u ravnoteži želimo li održavati idealnu težinu. Jedan je glad a drugi je sitost ili pomanjkanje gladi. Ako su ova dva nagona u ravnoteži, trajna kontrola težine je lak posao.

Biološki nagoni se ne kontroliraju voljom. Pokušajte držati zrak u plućima i vidjeti koliko će vaša volja pomoći da produljite vrijeme bez udaha. Glad je drugi takav biološki nagon s kojim nije lako upravljati voljnim naporom. Očito, ako je osjećaj gladi jači od osjećaja sitosti, krajnji rezultat će biti debljanje, pogotovo ako nam je hrana lako dostupna. Široka paleta hormona utječe na glad i sitost, pri čemu s mnogima od tih  hormona direktno upravlja hrana koju jedemo. To je razlog zašto hormonalni odgovori na makronutrijente u prehrani (ugljikohidrate, proteine i masnoće) može pojačati ili smanjiti osjećaj gladi. Pri tome su ugljikohidrati glavni krivac koji generira glad, a proteini glavni čimbenik koji potiče sitost.

GLAD

Glavni centar koji kontrolora glad lociran je u mozgu, preciznije u hipotalamusu. Velik dio osjećaja gladi pokreće potreba mozga za stalnom opskrbom glukozom radi proizvodnje ATP-a. (Glukoza je primaran izvor energije za proizvodnju ATP-a u mozgu.) Kad razina glukoze u mozgu padne, mozak dolazi u stanje panike u nastojanju da podigne razinu glukoze u krvotoku, kako bi i on dobio više glukoze nužne za proizvodnju ATP-a. Najlakši način je jesti više kalorija, posebno onih koji su bogati ugljikohidratima koji se brzo mogu pretvoriti u glukozu. Tu se misli na žitarice i škrob, a osobito na prerađenu hranu od rafiniranih ugljikohidrata dobivenih iz ovih namirnica. Što brže glukoza uđe u krvotok, brže će stići do mozga i zadovoljiti neposredne potrebe mozga za ATP-om.

Ovaj isti brzi porast glukoze u krvi potaknut će gušteraču da otpusti u krvotok više inzulina koji će u roku od nekoliko sati ponovo sniziti razinu glukoze u krvi i bit ćete ponovo gladni. Krajnji rezultat je konstantna glad, čak i uz povećanu količinu konzumiranih kalorija. Sjetite se samo situacije kad ste u podne pojeli veliki tanjur tjestenine, da biste za dva sata ponovo bili gladni. A gdje ove dodatne kalorije završavaju, posebno uz prisutnost inzulina? Kao rezervna masnoća.

Nažalost, ne morate pojesti mnogo ugljikohidrata da bi došlo do porasta inzulina u krvi. Još gora je situacija ako ste razvili stanje poznato kao inzulinska rezistencija pri čemu je razina inzulina u krvi stalno povišena, čak i u odsutnosti ugljikohidrata. Ovo se događa kad inzulinski receptori na mišićnim stanicama prestanu reagirati na inzulin. Kao rezultat toga, gušterača počinje proizvoditi još veće količine inzulina u nastojanju da nadvlada ovu rezistenciju i da razinu glukoze u krvi dovede pod kontrolu. (Visoka razina glukoze u krvi može biti toksična.) Ako ste razvili inzulinsku rezistenciju, tada će vaša klopka masnoće biti još efikasnija, dopuštajući još manjoj količini masnoća da se pretvara u ATP. Vi ćete odgovoriti s jedenjem još više kalorija, posebno ugljikohidrata bogatih glukozom (žitarica i škroba) koji podižu razinu inzulina, i tako se ovaj začarani krug nastavlja. Ne samo da vas povišeni inzulin čini debelima, već vas stalno čini i gladnima.

Druga grupa nedavno otkrivenih hormona također povećava osjećaj gladi. Njihov naziv je endokanabinoidi. Premda su ti hormoni prisutni stotinama milijuna godina, naše upoznavanje s njima počinje s povećanim korištenjem marihuane nakon 1960. godine.

Jedno od najčešćih iskustava svakoga tko je ikad pušio marihuanu je dramatičan porast apetita. Izolirana aktivna tvar iz marihuane je tetrahidrokanabinol ili THC. Znanstvenici su otkrili da se THC spaja s određenim receptorima u mozgu. Pošto ti receptori postoje za neku drugu svrhu, a ne za prvo iskustvo pušenja marihuane, postavljena je hipoteza da se nešto u mozgu prirodno vezuje za te receptore u svrhu poticanja osjećaja gladi. Ti hipotetični hormoni su nazvani endokanabinoidi. Kad su nakon određenog vremena ovi hormoni izolirani otkriveno je da se dobivaju iz toksične masnoće (arahidonske kiseline).

Dakle, što više arahidonske kiseline imate u mozgu, proizvodite više ednokanbinoida koji stimuliraju glad. Nažalost, jedna od posljedica trenutnih trendova u prehrani je povećanje proizvodnje arahidonske kiseline. Ovo čini da će uskoro mnogo ljudi imati mnogo više endokanabinoida u mozgu, i radi toga će ih mnogo više moriti glad.

Postoje još dva hormona koja vas čine gladnima. Jedan je neuropeptid Y (NPY). Kad je kod životinja razina NPY u mozgu povišena životinje će doslovno pojesti jedna drugu do same smrti. Drugi hormon je grelin, koji dolazi iz crijeva i koji javlja da u probavnom traktu nema hrane i da bi trebalo početi razmišljati o slijedećem obroku. I ova dva hormona moguće je kontrolirati prehranom.

SITOST

Sitost je pomanjkanje gladi između obroka. Ako niste gladni, tada je smanjivanje kalorija vrlo lako. S druge strane, ako ste stalno gladni, tada smanjivanje kalorija koje jedemo zahtijeva stalan napor volje (sjetite se zadržavanja daha). Glavni prehrambeni faktor sitosti je konzumiranje proteina, i to iz dva razloga. Prvi je da proteini koje konzumiramo potiču proizvodnju glukagona, hormona koji ima suprotno djelovanje od inzulina. Glukagon povisuje razinu šećera u krvi (tako što mobilizira pohranjene ugljikohidrate iz jetri) za razliku od inzulina koji snižava razinu glukoze u krvi. Jednostavno rečeno, ako mozak dobiva dovoljnu količinu glukoze za proizvodnju ATP-a, tada je mozak sretan i niste gladni. S druge strane, ako mozak ne dobiva dovoljnu količinu glukoze, bit ćete stalno gladni.

Druga dodatna korist od konzumiranja proteina je proizvodnja nedavno otkrivenog hormona, peptid YY (PYY), koji iz crijeva putuje direktno u mozak da isključi osjećaj gladi. Kombinacija ova dva hormona, glukagona i PYY, čija je proizvodnja potaknuta proteinima iz hrane, odgovorna je za glavni dio osjećaja sitosti. Pošto PYY nastaje u crijevima, on ima sposobnost isključiti signale gladi koje potiče grelin. Ovo tvori vrlo finu sklopku (uključeno-isključeno) koja govori mozgu što se događa u crijevima.

Slijedeći ključni hormon je leptin, kojeg otpuštaju vaše masne stanice i koji ide u mozak da bi signalizirao sitost jer su vaše zalihe masnoća dovoljne. U savršenom svijetu bi vrijedio slijedeći zaključak: što više masnih stanica imate, više leptina proizvodite, a kad mozak jednom primi signale leptina, on će vas zaustaviti da jedete. Nažalost, ne živimo u savršenom svijetu pa neki ljudi razviju leptinsku rezistenciju, koja je slična inzulinskoj rezistenciji. Rezultat toga je da nikada dovoljna količina leptina ne stigne do mozga kako bi signalizirala sitost, čak i kad imate povećanu količinu tjelesnih masnoća. Temeljni uzrok za inzulinsku i leptinsku rezistenciju je povećana tiha upala. Dokazano je da debele osobe imaju mnogo veću razinu leptina u krvi ali su konstantno gladne – jer ako imate leptinsku rezistenciju nedovoljno leptina vam stiže do mozga pa će vam on signalizirati da nastavite jesti.

Ironično, inzulin također može djelovati kao hormon sitosti ako uspije stići do mozga. Kad se nađe u mozgu, sprječavat će otpuštanje NPY-a. Ako dovoljno inzulina ne uspijeva stići u mozak, tada se NPY stalno proizvodi i uvijek ste gladni. To je drugi razlog zašto ne želite da razina inzulina padne prenisko.
« Zadnja izmjena: 28.05.2013., Utorak, 23:53:31 od Jeronim »